Ispovjesti žrtava silovanja

ISPOVIJESTI

Ispovjesti žrtava silovanja

“Voljela bih da me je ubio nego što mi je to uradio. Ne može se opisati riječima strah u čovjeku – kad je noć, kad je pod oružjem, ne znaš ni ko je ni šta je, tjera te da se skineš. Skinuo me i silovao”, priča 64-godišnja H.M. prisjećajući se jula 1995. u Srebrenici.

I nakon 19 godina, proganja je ova noć, puna neizvjesnosti i patnje. Tada je imala 45 godina, a mladić koji ju je silovao, prema njenoj procjeni, imao je oko 20. Sve što zna o njemu jeste da je bio vojni policajac.

H.M. je rekla da su, nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu, vojnici odveli nju i njenog povređenog muža zajedno sa drugim bolesnim i ranjenim ljudima, do kuće u kojoj su živjeli izvjesni Savo obućar i Sulejman.

Drugu noć u kući, vojni policajac ju je odveo na sprat, gurnuo u sobu, a potom bacio na spužvu, spustivši pušku pored sebe.

“Natjerao me da se skinem. Plakala sam i molila da to ne radi. On je meni izgledao kao da ima 20 godina. Govorila sam mu: ‘Ja sam stara žena, mogu ti biti majka.’ Rekao je: ‘Ja sam mjesec dana na terenu, ja nemam ženske, ja hoću…’ Osjećaš jednu gadost, odbojnost. Da sam imala neku snagu, ja bih ga sigurno ubila. Ponizio je mene, mog muža… on nas gazi, gazi našu ličnost…”, kaže H.M.

Dodaje kako ju je tjerao da ga oralno zadovoljava, i da je poslije počela povraćati.

Nakon što se obukla i izašla iz sobe u kojoj je silovana, primijetila je da taj vojni policajac vodi njenog supruga. Međutim, drugi vojnik ga je prepoznao i rekao da ga ne dira, jer je dobar čovjek.

Mladić koji je nju silovao, kako kaže, kasnije je silovao staricu koja njoj može biti majka.

O onome što je doživjela i vidjela dala je izjavu policiji u Tuzli, 20 dana nakon izlaska iz Srebrenice.

“Preživjela sam strah, istjerana sam iz svog mjesta, silovana sam, poveo mi je čovjeka da ga zakolje… Zašto da ćutim? Nije u Srebrenici samo bilo ubijanje muškaraca, tu je bilo silovanje žena. Čula sam da ima djevojaka koje su silovane i ubijene”, kaže H.M.

Iako je više puta davala izjave istražnim organima, još nije pozvana da svjedoči na sudu.

Zbog svega što je doživjela, kaže, i danas pije lijekove, a noć joj protiče u morama.

“Sanjam kako idu, bježim, molim da me ne diraju, molim da mi ne ubiju čovjeka, vrištim… Kad se probudim, ne znam za svoje noge, treba mi poslije najmanje sat vremena da shvatim da sam u svojoj kući”, objašnjava.

Kaže da su druge silovane žene s kojima je razgovarala u sličnoj situaciji. Neke ne žele javno da progovore zbog straha i stida.

“Mi smo malo ovdje u Srebrenici kao malograđani, vaspitani smo na neki način patrijarhalno, mala je sredina. Mislim da ih je stid ili se boje reći braći, djeci, ima i toga dosta. Boje se da kažu ko je to uradio, boje se da će im zapaliti kuću, jer je bilo i toga”, priča H.M.

H.M. sada ponovo živi u Srebrenici, nedaleko od mesta na kome je silovana pre 19 godina.

“Jako loše se osjećam kad prođem pored kuće Save obućara i Sulejmana, te dvojne kuće… Meni se ta slika vrati…”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *